Mrzim sebe baš iz tog razloga što tako lako povjerujem u svaku laž koju mi kažu.
I toliko toga imam da kažem, da se isplačem i izbacim sve to iz sebe, ali ne ide. Nemam riječi. Ne mogu ni da plačem.
I mrzim to što radim sebi. Dovedem svoje samopuzdanje na nultu tačku. Ma kakvu nultu, u minusu. I pada sve niže i niže. Smeta mi moje jbno tijelo. Moja figura. Moje ništa. I koliko god da se trudila da nabacim koju kilu, neće. Bezveze se prejedam. Bezveze se nadam, tješim. Bolesna opet. Krajnici :S
I mrzim to što se uzalud nadam da ću naići na onu pravu prijateljicu. Jednu jedinu. Sve samo lažnjak. K'o one kineske torbe :r Koliko sam puta rekla da će odlazak u srednju promijeniti mnogo toga. Sada se pitam: nabolje ili nagore ? Jesam, pesimistična sam. Briga me.
I kog kurca tražim onog savršenog ? Jesam li ja savršena ? Zaslužujem li ja onog savršenog ? Zašto ne pokušam s nekim kome sam ja ona prava ? Ja jednostavo prokockam svaku šansu koja mi se pruži. Nisam ni za šta. I dosta mi je onoga šta bi bilo kad bi bilo :S Dosta mi je ovog života ovakvog. Eto kakva sam. Čudovište jedno sebično. Imam čak i previše, a dosta mi je života. Ljudi umiru od gladi, od zime, od bolesti, pičke materine, a ja se žalim jer nemam prijatelja kakvog žeim, jer nemam momka kakvog želim, jer nemam tijelo kakvo želim.
I dosta mi je tatinog posla. Dosta mi je njegove žene. Dosta mi je nane, a niko mi ništa nije skrivio.
Jedini krivac sam ja. Ne trudim se. Ne borim se. Jednostavno sam odustala. Ne mogu. Ili ne želim ?
Nije mi lakše. Neće mi biti lakše koliko god pisala ovdje.
Neće mi biti lakše dokle god se ne potrudim, ne trznem.


Naposletku, ti si navek znala da sam svirac.
Brošić što se teško pribada.
Da me može oduvati najblaži Nemirac.
Da ću u po reči stati.
Da se neću osvrtati,
Nikada...